Na bari se spremao veliki večernji koncert, a otvoriti ga je trebala žaba Kreka. Cijelo poslijepodne sjedila je na velikom listu lopoča uz obalu i vježbala. Oko nje su letjeli vilini konjici. „Jedan, dva, tri…“ brojala ih je. Jedan joj je sletio na nos. Kreka je puhnula, PUF, i vilin konjic je odletio. Nasmijala se i vježbala dalje.
Sunce je počelo zalaziti. Kreka je udahnula i zapjevala: „Kre-HIK!“ Zastala je. Pokušala je ponovno. „Kre-HIK!“ Žaba je dobila štucavicu. I to baš večeras!
Prvi je dopuzao puž Sporko. „Znam ja lijek. Moraš se uplašiti“, rekao je. Odšuljao se iza nje, polako, polako, jako polako, i onda viknuo: „BU!“ Kreka se nije uplašila. Puž je bio toliko spor da ga je gledala cijelo vrijeme. „Kre-HIK!“
Onda su doskakutale ostale žabe. „Popij malo vode“, rekle su. Kreka je popila gutljaj, pa još jedan, pa još deset. „Kre-HIK!“ Štucala je još glasnije.
Na nebu se upalila prva zvijezda. Sve su žabe sjele u red i čekale. Kreka je sjedila na listu i nije znala što učiniti. Tada joj je na nos opet sletio vilin konjic. Kreka ga je pogledala i sjetila se poslijepodneva.
Duboko je udahnula, najdublje što je mogla. Zadržala je dah. „Jedan… dva… tri…“ brojala je u sebi. Onda je puhnula, PUF! Vilin konjic je odletio. Kreka je čekala. Nije se čuo nijedan HIK. Štucavica je odletjela zajedno s vilinim konjicem.
Kreka je napuhala grlo kao balon i zapjevala: „Kre! Kre! Kre!“ Cijela je bara zapljeskala. A onda se iz prvog reda začulo tiho: „HIK.“ Sve su se žabe okrenule. Na listu je sjedio puž Sporko i držao se za rogove. „Čini mi se“, rekao je, „da je sad… HIK… moj red.“
Znaš roditelja koji djetetu čita prije spavanja? Pošalji mu ovu priču.
