Dijete se boji mraka: što pomaže, a što ne

Jest. Britanska zdravstvena služba NHS među uobičajene strahove ranog djetinjstva ubraja životinje, kukce, oluje, visinu, vodu, krv i mrak, i navodi da ti strahovi obično postupno prođu sami [1].

Strah od mraka često nije strah od samog mraka, nego od onoga što bi se, kako dijete misli, u mraku moglo dogoditi [2]. Sjena kaputa na vratima lako postane netko tko stoji u kutu.

• Priznaj strah

  „Vidim da se bojiš“ bolji je početak od „nema se čega bojati“. Djetetu je strah stvaran i kad razlog nije [2].

• Pitaj, ne objašnjavaj

  Umjesto brzog „naravno da nema čudovišta“, pitaj iz znatiželje: što točno vidi, gdje, kakav zvuk čuje [2]. Kad strah dobije oblik, lakše ga je pogledati.

• Miran glas

  Govori mirno i sigurno. Djeca hvataju znakove koje im šaljemo: ako u tvojem glasu čuje nesigurnost, osjetit će je [2].

• Malo svjetlo

  Noćna svjetiljka za većinu je djece u redu [2]. Neka dijete samo odabere želi li svjetiljku ili odškrinuta vrata.

• Ista rutina svake večeri

  Isti redoslijed, bez velikih promjena iz večeri u večer [2]. Kako je složiti, piše u vodiču priča prije spavanja.

• Pohvali mali korak

  Kad učini nešto što mu je bilo teško, neka to bude događaj [2]. Na primjer: „Bilo ti je teško, a ipak si u svojem krevetu.“

Na mrak se dijete može navikavati i izvan vremena za spavanje, kroz igru; isti izvor predlaže kazalište sjena [2]. Navucite zavjese usred dana, upalite baterijsku svjetiljku i radite životinje od prstiju na zidu.

Naš dodatak je igra slušanja. Sjednite na krevet uz malu svjetiljku i minutu slušajte sobu: hladnjak, cijevi, dizalo, vjetar. Za svaki zvuk pogađajte što je, pa idite provjeriti. Cilj je da soba noću zvuči poznato.

Ovaj je popis naš, iz roditeljskoga zdravog razuma, a ne iz istraživanja:

• Ismijavanje i uspoređivanje: „čega se bojiš, nisi beba“, „tvoja se sestra ne boji“.
• Prisila: zatvaranje vrata i gašenje svjetla „da se navikne“.
• Dugo pretraživanje sobe svake večeri. Jedan pogled ispod kreveta je u redu; ritual od deset minuta poručuje da ima što tražiti.
• Strašni crtani filmovi prije spavanja, i vijesti koje slušaš dok je dijete u sobi.
• Prijetnja mrakom ili baukom kad ne sluša.

Priča ne liječi strah i to ne obećavamo. Može dati riječi: kad junak u knjizi čuje čudan zvuk i otkrije što je, dijete dobije primjer koji može ponoviti i rečenicu kojom može reći što mu je.

Za večer biraj priče u kojima je mrak mjesto topline, a ne opasnosti. Po čemu se takve prepoznaju, piše na stranici priče za laku noć.

NHS savjetuje da se pomoć potraži kad je djetetova tjeskoba jaka, kad traje i kad ometa svakodnevni život [1]. Autorica iz dječje bolnice u Cincinnatiju piše slično: djeci kojoj strah znatno otežava život stručna pomoć može koristiti, a prvi je korak razgovor s pedijatrom [2].