Dijete se boji mraka: šta pomaže, a šta ne

Jeste. Britanska zdravstvena služba NHS među uobičajene strahove ranog djetinjstva nabraja životinje, insekte, oluje, visinu, vodu, krv i mrak, i navodi da ti strahovi obično postepeno prođu sami [1].

Strah od mraka često nije strah od samog mraka, nego od onoga što dijete misli da bi se u mraku moglo desiti [2]. Sjena kaputa na vratima lako postane neko ko stoji u uglu.

• Priznaj strah

  „Vidim da se bojiš“ je bolji početak od „nema se čega bojati“. Djetetu je strah stvaran i kad razlog nije [2].

• Pitaj, ne objašnjavaj

  Umjesto brzog „naravno da nema čudovišta“, pitaj iz radoznalosti: šta tačno vidi, gdje, kakav zvuk čuje [2]. Kad strah dobije oblik, lakše ga je pogledati.

• Miran glas

  Govori mirno i sigurno. Djeca hvataju znakove koje im šaljemo: ako u tvom glasu čuje nesigurnost, osjetit će je [2].

• Malo svjetlo

  Noćna lampa je za većinu djece u redu [2]. Neka dijete samo izabere hoće li lampu ili odškrinuta vrata.

• Ista rutina svako veče

  Isti redoslijed, bez velikih promjena iz večeri u veče [2]. Kako je složiti, piše u vodiču priča prije spavanja.

• Pohvali mali korak

  Kad uradi nešto što mu je bilo teško, neka to bude događaj [2]. Na primjer: „Bilo ti je teško, a ipak si u svom krevetu.“

Na mrak se može navikavati i izvan vremena za spavanje, kroz igru; isti izvor predlaže pozorište sjenki [2]. Navucite zavjese usred dana, upalite baterijsku lampu i pravite životinje od prstiju na zidu.

Naš dodatak je igra slušanja. Sjednite na krevet pri maloj lampi i minutu slušajte sobu: frižider, cijevi, lift, vjetar. Za svaki zvuk pogađajte šta je, pa idite provjeriti. Cilj je da soba noću zvuči poznato.

Ovaj popis je naš, iz roditeljskog zdravog razuma, a ne iz istraživanja:

• Ismijavanje i poređenje: „šta se bojiš, nisi beba“, „tvoja sestra se ne boji“.
• Prisila: zatvaranje vrata i gašenje svjetla „da se navikne“.
• Dugo pretraživanje sobe svako veče. Jedan pogled ispod kreveta je u redu; ritual od deset minuta poručuje da ima šta tražiti.
• Strašni crtani filmovi pred spavanje, i vijesti koje slušaš dok je dijete u sobi.
• Prijetnja mrakom ili babarogom kad ne sluša.

Priča ne liječi strah i to ne obećavamo. Može dati riječi: kad junak u knjizi čuje čudan zvuk i otkrije šta je, dijete dobije primjer koji može ponoviti i rečenicu kojom može reći šta mu je.

Za veče biraj priče u kojima je mrak mjesto topline, a ne opasnosti. Po čemu se takve prepoznaju, piše na stranici priče za laku noć.

NHS savjetuje da se pomoć potraži kad je djetetova tjeskoba jaka, kad traje i kad ometa svakodnevni život [1]. Autorica s dječije bolnice u Cincinnatiju piše slično: djeci kojoj strah znatno otežava život stručna pomoć može koristiti, a prvi korak je razgovor s pedijatrom [2].