Mia je dobila punu šaku sjemenki suncokreta, crnih i prugastih. Htjela je da joj naraste najveći suncokret u cijeloj ulici. Napunila je teglu zemljom i prstom napravila rupicu u sredini. Pritom joj je jedna sjemenka ispala, odskočila po stazi i upala u pukotinu kod dvorišnih vrata. Mia je slegnula ramenima. Imala je još cijelu šaku.
Ubacila je sjemenku u rupicu, zatrpala je, zalila i sjela pokraj tegle. Susjedina mačka sjela je na ogradu. Obje su gledale u teglu. Zemlja je bila mokra i mirna i ništa se nije micalo. „Još ništa“, rekla je Mia. „Sutra.“
Sutradan je najprije otrčala do tegle. Zemlja je bila ista. Mia je zabola prst, iskopala sjemenku i pogledala je sa svih strana. Bila je crna i prugasta, baš kao jučer. Zatrpala ju je natrag. „Još ništa. Sutra.“ Mačka na ogradi je zijevnula.
Tako je bilo i trećeg, četvrtog i petog dana. Svako je jutro gurala prst u zemlju, vadila sjemenku i vraćala je natrag. Svako je jutro govorila isto. „Još ništa. Sutra.“ Mačka je to već znala napamet i zatvarala je oči i prije nego što bi Mia to izgovorila.
Sedmoga jutra Mia je krenula do tegle i stala kod dvorišnih vrata. Iz pukotine u stazi virilo je nešto zeleno. Čučnula je. Dva mala lista, savijena kao dlanovi, gurala su se prema suncu. Bila je to ona zaboravljena sjemenka.
Mia je pogledala teglu. Zemlja u njoj bila je izrovana njezinim prstom, a iz nje nije virilo ništa. Mia je polako sjela na stazu i dugo gledala klicu. Onda je ustala, zalila teglu i stavila ruke iza leđa. Nije kopala. Nije ni zavirila.
Navečer je čučnula pokraj tegle i šapnula joj: „Laku noć.“ Mačka na ogradi je zažmirila. Ujutro je Mia otrčala u dvorište. Klica kod dvorišnih vrata bila je malo viša. A u tegli… još ništa. Mia se nasmiješila, stavila ruke iza leđa i rekla: „Sutra.“
Znaš roditelja koji djetetu čita prije spavanja? Pošalji mu ovu priču.
