Sova Hu živjela je u duplji starog hrasta i noću je bila najbudnija u cijeloj šumi. Svake noći, dok je Mjesec sjao kroz grane, sjela bi na granu i zvala: „Hu, hu! Hoće li se netko igrati?“ A šuma bi joj vratila samo jeku: „…hu… hu…“ Zeko Skoki, vjeverica i jež u to su doba čvrsto spavali.
„Onda ću se ja igrati danju!“ odlučila je Hu jednoga jutra. Doletjela je na livadu baš kad je počela skrivača. Skoki je brojio, vjeverica se sakrila iza panja, a Hu se sakrila visoko na grani. Sunce je grijalo i grana je bila topla. Hu je zijevnula jednom, pa dvaput.
„Nađena!“ viknuo je Skoki ispod grane. Ali Hu je spavala, s glavom spuštenom na prsa. Polako se nagnula na jednu stranu, pa još malo… i tiho skliznula s grane, ravno u meku mahovinu. TUP! Nije se ni probudila, a prijatelji su se tiho smijali da je ne probude.
Probudila se tek kad je sunce bilo nisko i narančasto. Sunce je išlo na spavanje, a ona se tek razbudila. Skoki je još skakutao kod grma, a vjeverica je nosila posljednji lješnjak kući. Ovo je bilo vrijeme kad su svi budni! „Sutra!“ viknula je Hu. „Kad sunce dotakne brdo, svi na livadu!“
Sutradan se sunce polako spustilo do brda. Nebo je bilo ružičasto, a trava još topla. Hu se protegnula, raširila krila i sletjela na granu iznad livade. „Hu, hu!“ zvala je. „Hoće li se netko igrati?“
Ovaj put nije odgovorila jeka. Ispod grane javio se Skoki: „Hu!“ Iza panja javila se vjeverica: „Hu!“ Ispod lišća se, malo pospano, javio jež: „Hu!“ Cijela je šuma zvala sovu po imenu. Igrali su se skrivače do prve zvijezde. Onda su oni otišli na spavanje, a Hu u noć, sasvim budna i sasvim sretna.
Znaš roditelja koji djetetu čita prije spavanja? Pošalji mu ovu priču.
