Sova Hu je živjela u duplji starog hrasta i noću je bila najbudnija u cijeloj šumi. Svake noći, dok je Mjesec sjao kroz grane, sjela bi na granu i zvala: „Hu, hu! Hoće li se neko igrati?“ A šuma bi joj vratila samo jeku: „…hu… hu…“ Zeko Skoki, vjeverica i jež su u to doba čvrsto spavali.
„Onda ću se ja igrati danju!“ odlučila je Hu jednog jutra. Doletjela je na livadu baš kad je počela žmurka. Skoki je brojao, vjeverica se sakrila iza panja, a Hu se sakrila visoko na granu. Sunce je grijalo i grana je bila topla. Hu je zijevnula jednom, pa dvaput.
„Nađena!“ viknuo je Skoki ispod grane. Ali Hu je spavala, s glavom spuštenom na prsa. Polako se nagnula na jednu stranu, pa još malo… i tiho skliznula s grane, pravo u mekanu mahovinu. TUP! Nije se ni probudila, a drugari su se tiho smijali da je ne probude.
Probudila se tek kad je sunce bilo nisko i narandžasto. Sunce je išlo na spavanje, a ona se tek razbudila. Skoki je još skakutao kod žbuna, a vjeverica je nosila zadnji lješnjak kući. Ovo je bilo vrijeme kad su svi budni! „Sutra!“ viknula je Hu. „Kad sunce dotakne brdo, svi na livadu!“
Sutradan je sunce polako sišlo do brda. Nebo je bilo ružičasto, a trava još topla. Hu se protegnula, raširila krila i sletjela na granu iznad livade. „Hu, hu!“ zvala je. „Hoće li se neko igrati?“
Ovaj put nije odgovorila jeka. Ispod grane se javio Skoki: „Hu!“ Iza panja se javila vjeverica: „Hu!“ Ispod lišća se, malo pospano, javio jež: „Hu!“ Cijela šuma je zvala sovu po imenu. Igrali su se žmurke do prve zvijezde. Onda su oni otišli na spavanje, a Hu u noć, sasvim budna i sasvim sretna.
Znaš roditelja koji čita djetetu prije spavanja? Pošalji mu ovu priču.
