Mia je dobila punu šaku sjemenki suncokreta, crnih i prugastih. Htjela je da joj naraste najveći suncokret u cijeloj ulici. Napunila je saksiju zemljom i prstom napravila rupicu u sredini. Jedna sjemenka joj je pritom ispala, odskočila po stazi i upala u pukotinu kod kapije. Mia je slegnula ramenima. Imala je još cijelu šaku.
Ubacila je sjemenku u rupicu, zatrpala je, zalila i sjela pored saksije. Komšijina mačka sjela je na ogradu. Gledale su obje u saksiju. Zemlja je bila mokra i mirna i ništa se nije micalo. „Još ništa“, rekla je Mia. „Sutra.“
Sutradan je prvo otrčala do saksije. Zemlja je bila ista. Mia je zabola prst, iskopala sjemenku i pogledala je sa svih strana. Bila je crna i prugasta, baš kao jučer. Zatrpala ju je nazad. „Još ništa. Sutra.“ Mačka na ogradi je zijevnula.
Tako je bilo trećeg, četvrtog i petog dana. Svako jutro je gurala prst u zemlju, vadila sjemenku i vraćala je nazad. Svako jutro je govorila isto. „Još ništa. Sutra.“ Mačka je to već znala napamet i zatvarala je oči prije tih riječi.
Sedmog jutra Mia je krenula do saksije i stala kod kapije. Iz pukotine u stazi virilo je nešto zeleno. Čučnula je. Dva mala lista, savijena kao dlanovi, gurala su se prema suncu. Bila je to ona zaboravljena sjemenka.
Mia je pogledala saksiju. Zemlja u njoj bila je izrovana od njenog prsta, a iz nje nije virilo ništa. Mia je polako sjela na stazu i dugo gledala klicu. Onda je ustala, zalila saksiju i sklonila ruke iza leđa. Nije kopala. Nije ni zavirila.
Navečer je čučnula pored saksije i šapnula joj: „Laku noć.“ Mačka na ogradi je zažmirila. Ujutro je Mia otrčala u dvorište. Klica kod kapije bila je malo viša. A u saksiji… još ništa. Mia se nasmiješila, sklonila ruke iza leđa i rekla: „Sutra.“
Znaš roditelja koji čita djetetu prije spavanja? Pošalji mu ovu priču.
