Iza Tarikove kuće bio je veliki snježni brijeg, a na dnu je stajala stara klupa. Tarik je imao male crvene sanjke i jednu veliku želju. Želio je barem jednom stići do klupe. Pokraj njega je protrčao susjedov pas Rudi, bacio se na trbuh i otklizao niz snijeg do dna. „Blago tebi!“ doviknuo je Tarik za njim.
Na vrhu je sjeo na sanjke i odgurnuo se. Išle su brzo, pa sporije, pa još sporije. ŠKRIP! Stale su točno na pola brijega. Tarik je sjedio i gledao klupu dolje. „Stale!“ rekao je.
Popeo se opet. Ovaj put se zaletio i skočio na sanjke u trku. Sanjke su jurile i snijeg je prštao, a onda je prestao prštati. ŠKRIP! Opet su stale na pola. „Stale!“ Treći se put odgurivao rukama po snijegu kao veslima. Sanjke su se pomaknule još samo malo. „Stale!“
Dok je Tarik razmišljao, dotrčao je Rudi i otresao snijeg ravno njemu u lice. Onda se opet bacio na trbuh, ispružio se dug kao kobasica i otklizao do dna. Tarik ga je pažljivo gledao. Rudi nije sjedio, nego se ispružio.
Popeo se još jednom. Ovaj put nije sjeo. Legao je na sanjke potrbuške, ispružio noge iza sebe i čvrsto se uhvatio za sanjke. Bio je dug kao Rudi. Odgurnuo se.
Sanjke su krenule brzo, pa još brže. Snijeg mu je prštao u lice, a on se smijao i ostao ispružen. Pola brijega projurilo je pokraj njega. Sanjke nisu stale. Jurile su sve do dna i tiho se zaustavile točno kod stare klupe.
Tarik je podigao glavu. Snijega je imao na kapi, u obrvama i u nosu. „Stigao sam!“ viknuo je. Odnekud je dotrčao Rudi, bacio se u snijeg pokraj sanjki i polizao ga po licu. Onda su se zajedno popeli na vrh da pokušaju još jednom.
Znaš roditelja koji djetetu čita prije spavanja? Pošalji mu ovu priču.
