Iza Tarikove kuće bio je veliki snježni brijeg, a na dnu je stajala stara klupa. Tarik je imao male crvene sanke i jednu veliku želju. Želio je bar jednom stići do klupe. Pored njega je protrčao komšijin pas Rudi, bacio se na stomak i otklizao niz snijeg do dna. „Blago tebi!“ doviknuo je za njim.
Na vrhu je sjeo na sanke i gurnuo se. Išle su brzo, pa sporije, pa još sporije. ŠKRIP! Stale su tačno na pola brijega. Tarik je sjedio i gledao klupu dolje. „Stala!“ rekao je.
Popeo se opet. Ovaj put se zaletio i skočio na sanke u letu. Sanke su jurile i snijeg je prskao, a onda je prestao prskati. ŠKRIP! Opet su stale na pola. „Stala!“ Treći put je gurao rukama po snijegu kao veslima. Sanke su se pomakle još samo malo. „Stala!“
Dok je Tarik razmišljao, dotrčao je Rudi i otresao snijeg pravo njemu u lice. Onda se opet bacio na stomak, ispružio se dug kao kobasica i otklizao do dna. Tarik ga je pažljivo gledao. Rudi nije sjedio, nego se ispružio.
Popeo se još jednom. Ovaj put nije sjeo. Legao je na sanke potrbuške, ispružio noge iza sebe i čvrsto se uhvatio za sanke. Bio je dug kao Rudi. Gurnuo se.
Sanke su krenule brzo, pa još brže. Snijeg mu je prskao u lice, a on se smijao i ostao ispružen. Pola brijega je prošlo pored njega. Sanke nisu stale. Jurile su sve do dna i tiho se zaustavile tačno kod stare klupe.
Tarik je podigao glavu. Snijeg mu je bio na kapi, u obrvama i u nosu. „Stigao!“ viknuo je. Odnekud je dotrčao Rudi, bacio se u snijeg pored sanki i polizao ga po licu. Onda su se obojica popeli da probaju još jednom.
Znaš roditelja koji čita djetetu prije spavanja? Pošalji mu ovu priču.
