Usred zime, usred dugog sna, mrmot Zviždo otvorio je jedno oko. Napolju je bilo tiho, tiše nego ikad. Zviždo se protegnuo i sjetio šta mu je stara vrana rekla prije sna: „Zimi pada snijeg. Bijel je i hladan i svuda ga ima.“ On snijeg nikad nije vidio. Uvijek ga je prespavao.
Popeo se do izlaza iz rupe i provirio nosom. Sve je bilo bijelo! Tada je s grane skliznuo komad snijega. PLJUS! Pao mu je pravo na glavu. Zviždo je zazviždao, FIJU, stao na rub rupe, izbrojao „jedan, dva, tri“ i uskočio. U rupu se uvijek skače na tri. Tako je to kod mrmota.
Malo kasnije provirio je opet. Na grani je sjedila vrana. „KRA!“ rekla je, samo da se javi. Zviždo je zazviždao, izbrojao „jedan, dva, tri“ i uskočio. U rupi je bilo mračno i toplo, ali snijega u njoj nije bilo.
Sjedio je i razmišljao. U rupu uvijek skoči na tri i nikad se ne boji skoka. „A šta ako i iz rupe izađem na tri?“ rekao je sam sebi. Stao je ispod izlaza. „Jedan, dva…“ Duboko je udahnuo. „Tri!“ I izašao je, cijeli, do repa.
Snijeg mu je škripao pod šapama. Bio je hladan, bio je mekan i bilo ga je svuda, baš kao što je vrana rekla. Vrana je s grane rekla „KRA“, a Zviždo joj je ovaj put samo mahnuo. Uzeo je malo snijega u šape i stisnuo ga. Dobio je jednu okruglu bijelu grudu, svoju prvu.
„Ovu ću sačuvati“, rekao je. Zagrlio je grudu, stao na rub rupe, izbrojao do tri i uskočio. Dolje se sklupčao, s grudom uz nos, i zaspao. Gruda se polako topila. Kap po kap, na njegovom nosu nastala je mala lokvica. Zviždo se u snu nasmiješio i spavao je do proljeća, sretan i malo mokar.
Znaš roditelja koji čita djetetu prije spavanja? Pošalji mu ovu priču.
