Bilo je novogodišnje veče i jelka u dnevnoj sobi bila je skoro gotova. Nika je sama stavila zlatnu zvijezdu na vrh. Kad ju je lampa obasjala, zvijezda je bacala jednu svijetlu mrlju na plafon, baš iznad kauča. „Vidi, Tigo“, rekla je Nika. „Imamo zvijezdu i gore i dolje.“ Mačak Tigo je samo mahnuo repom.
Nika je otišla po zadnje kuglice. Kad se vratila, vrh jelke bio je prazan. „Pa ja sam je tu stavila!“ rekla je. „Sama!“ Tigo je ležao ispod stolice i gledao nekud u stranu, kao da ga se to uopšte ne tiče.
Tražila je u kutiji od ukrasa i našla samo zgužvani papir. Tražila je pod jelkom i našla jednu izgubljenu kuglicu. Tražila je u papučama i našla, ko bi rekao, samo svoje noge. Zvijezde nije bilo nigdje. Nika je sjela na pod i uzdahnula.
Onda je nešto zasvijetlilo na zidu. Bila je to mala svijetla mrlja, baš kao ona s plafona. Samo što je sada bila nisko, pored kauča, i pomicala se lijevo, pa desno, pa opet lijevo. Nika je zadržala dah. Zvijezde se ne pomiču same.
Pošla je na prstima za mrljom, kao za tragom. Zavirila je iza kauča. Tamo je u uglu ležala zlatna zvijezda, a Tigo ju je šapom gurao lijevo, pa desno, pa opet lijevo. Zvijezda je klizila po podu i svjetlucala, a Tigu je to bila najbolja igra na svijetu. „Ti si je skinuo!“ nasmijala se Nika. Tigo je zijevnuo, pa je ipak gurnuo još jednom.
Nika je vratila zvijezdu na vrh jelke i natakla je malo čvršće nego prije. Lampa ju je obasjala i na plafonu se opet pojavila ona svijetla mrlja iznad kauča. „Laku noć, zvijezdo“, rekla je Nika. Tigo se sklupčao ispod jelke i pravio se da spava. Ali rep mu je gledao gore.
Znaš roditelja koji čita djetetu prije spavanja? Pošalji mu ovu priču.
