Na dnu mora, u pećini od crvenog kamena, živjela je mala hobotnica Osmica. Imala je osam ruku i sve su bile njene. Danju je to bilo divno. Jednom rukom je mahala ribama, drugom je skupljala školjke, a trećom se češala po glavi. Četvrta je cijelo popodne držala jedan okrugli kamenčić i bila je mirna. Ostale su plivale kako su htjele.
Noću je bilo drukčije. Osmica je legla u pećinu i rekla: „Laku noć, ruke.“ Ali ruke nisu bile pospane. Prva je htjela još jednom mahnuti ribama. Druga je tražila školjku pod jastukom od pijeska. Treća je zagolicala četvrtu, a četvrta se zakikotala. HI-HI-HI! Peta i šesta su se prevrtale preko sedme. Osma je stršila iz pećine i gledala u mrak.
„Ruke, spava mi se“, rekla je Osmica. Ruke je nisu čule. Pokušala je sjesti na njih. Pokušala ih je svezati u čvor, ali čvor se sam odvezao. Pokušala je i brojati: „Jedna, dvije, tri…“ Kad je stigla do osme, prva je opet mahala.
U pećinu je ušla hladna struja. Osmica je zadrhtala, a osma ruka, ona iz mraka, uvukla se unutra i omotala joj se oko leđa. I tada se nešto desilo. Osma ruka se smirila. Nije mahala, nije golicala i nije tražila ništa. Samo je držala.
Osmica se sjetila kamenčića. „Dođite“, šapnula je ostalim rukama. „I vi nešto držite.“ Prvu ruku je stavila sebi oko ramena. Drugu je prebacila preko stomaka. Treću i četvrtu je zavukla pod bradu, kao jastuk. Petu, šestu i sedmu je omotala oko sebe kao pokrivač.
Sad su sve ruke imale posao. Držale su Osmicu. Bilo je toplo, bilo je tijesno i niko više nije mahao. Jedna riba je proplivala pored pećine, ali nije bilo nikoga da joj mahne. Mala hobotnica je zagrlila samu sebe osam puta i zaspala.
Znaš roditelja koji čita djetetu prije spavanja? Pošalji mu ovu priču.
