Svako veče tata je sjedao na rub kreveta i pričao priču. Dalia je slušala s jedne strane, a mali brat Beni s druge. Benijeve papuče ostale su pod krevetom. Te večeri tata je počeo: „Bio jednom jedan Mjesec koji je izgubio papuču…“ Onda je zijevnuo jednom, pa još jednom, spustio glavu na Benijev jastuk i zaspao.
„Tata?“ šapnula je Dalia. Tata je tiho hrkao. Beni je gledao u nju velikim očima. „A papuča?“ pitao je. „Gdje je papuča?“
Dalia je pogledala tatu, pa brata. Uspravila se na jastuku, kao tata kad priča, i nastavila: „Mjesec je tražio papuču po cijelom nebu. Pogledao je iza oblaka, ali nije bila tamo. Pogledao je ispod jedne zvijezde, ali ni tamo je nije bilo.“
„A onda?“ pitao je Beni. „A onda je Mjesec zijevnuo“, rekla je Dalia i sama zijevnula. Beni je zijevnuo za njom. „Zvijezde su slegnule ramenima, a jedna mala je rekla: ‚Pogledaj dolje.‘“ „A onda?“ pitao je Beni. „A onda je Mjesec opet zijevnuo.“ I opet su zijevnuli oboje.
Beni se spustio na jastuk, pored tatine glave. Dalia je pogledala kroz prozor, u trešnju u dvorištu, i pričala tiše. „Mjesec je pogledao dolje, u jedno dvorište. Tamo je pod trešnjom stajala mala dječija papuča.“
„Čija?“ šapnuo je Beni. Dalia je pogledala pod krevet. Tamo su stajale Benijeve papuče, a jedna je bila okrenuta naopako, kao da ju je neko tek spustio. „Pa… tvoja“, rekla je. „Mjesec ju je posudio, a sad ti ju je vratio.“ Beni se nasmiješio, ali oči su mu već bile zatvorene.
„A onda?“ pitala je Dalia sasvim tiho, samu sebe. Niko nije odgovorio. Tata je spavao. Beni je spavao. Dalia je legla između njih, zijevnula i pogledala kroz prozor. Mjesec je visio iznad trešnje, okrugao i bos, i nije mu to nimalo smetalo.
Znaš roditelja koji čita djetetu prije spavanja? Pošalji mu ovu priču.
