Svake večeri tata je sjedao na rub kreveta i pričao priču. Dalia je slušala s jedne strane, a mali brat Beni s druge. Benijeve papuče ostale su pod krevetom. Te večeri tata je počeo: „Bio jednom jedan Mjesec koji je izgubio papuču…“ Onda je zijevnuo jednom, pa još jednom, spustio glavu na Benijev jastuk i zaspao.
„Tata?“ šapnula je Dalia. Tata je tiho hrkao. Beni ju je gledao velikim očima. „A papuča?“ pitao je. „Gdje je papuča?“
Dalia je pogledala tatu, pa brata. Uspravila se na jastuku, kao tata kad priča, i nastavila: „Mjesec je tražio papuču po cijelom nebu. Pogledao je iza oblaka, ali ondje je nije bilo. Pogledao je ispod jedne zvijezde, ali ni ondje je nije bilo.“
„A onda?“ pitao je Beni. „A onda je Mjesec zijevnuo“, rekla je Dalia i sama zijevnula. Beni je zijevnuo za njom. „Zvijezde su slegnule ramenima, a jedna mala rekla je: ‚Pogledaj dolje.‘“ „A onda?“ pitao je Beni. „A onda je Mjesec opet zijevnuo.“ I opet su zijevnuli oboje.
Beni se spustio na jastuk, pokraj tatine glave. Dalia je pogledala kroz prozor, prema trešnji u dvorištu, i pričala tiše. „Mjesec je pogledao dolje, u jedno dvorište. Ondje je pod trešnjom stajala mala dječja papuča.“
„Čija?“ šapnuo je Beni. Dalia je pogledala pod krevet. Ondje su stajale Benijeve papuče, a jedna je bila okrenuta naopako, kao da ju je netko tek spustio. „Pa… tvoja“, rekla je. „Mjesec ju je posudio, a sad ti ju je vratio.“ Beni se nasmiješio, ali oči su mu već bile zatvorene.
„A onda?“ upitala je Dalia samu sebe, sasvim tiho. Nitko nije odgovorio. Tata je spavao. Beni je spavao. Dalia je legla između njih, zijevnula i pogledala kroz prozor. Mjesec je visio iznad trešnje, okrugao i bos, i to mu nimalo nije smetalo.
Znaš roditelja koji djetetu čita prije spavanja? Pošalji mu ovu priču.
