Na dnu mora, u špilji od crvenog kamena, živjela je mala hobotnica Osmica. Imala je osam ruku i sve su bile njezine. Danju je to bilo divno. Jednom je rukom mahala ribama, drugom je skupljala školjke, a trećom se češala po glavi. Četvrta je cijelo poslijepodne držala jedan okrugli kamenčić i bila je mirna. Ostale su plivale kako su htjele.
Noću je bilo drukčije. Osmica je legla u špilju i rekla: „Laku noć, ruke.“ Ali ruke nisu bile pospane. Prva je htjela još jednom mahnuti ribama. Druga je tražila školjku pod jastukom od pijeska. Treća je zagolicala četvrtu, a četvrta se zahihotala. HI-HI-HI! Peta i šesta prevrtale su se preko sedme. Osma je virila iz špilje i gledala u mrak.
„Ruke, spava mi se“, rekla je Osmica. Ruke je nisu čule. Pokušala je sjesti na njih. Pokušala ih je svezati u čvor, ali čvor se sam odvezao. Pokušala je i brojiti: „Jedna, dvije, tri…“ Kad je stigla do osme, prva je opet mahala.
U špilju je ušla hladna struja. Osmica je zadrhtala, a osma ruka, ona iz mraka, uvukla se unutra i omotala joj se oko leđa. I tada se nešto dogodilo. Osma ruka se smirila. Nije mahala, nije golicala i nije ništa tražila. Samo je držala.
Osmica se sjetila kamenčića. „Dođite“, šapnula je ostalim rukama. „I vi nešto držite.“ Prvu ruku stavila je sebi oko ramena. Drugu je prebacila preko trbuha. Treću i četvrtu zavukla je pod bradu, kao jastuk. Petu, šestu i sedmu omotala je oko sebe kao pokrivač.
Sad su sve ruke imale posao. Držale su Osmicu. Bilo je toplo, bilo je tijesno i nitko više nije mahao. Jedna je riba proplivala pokraj špilje, ali nije bilo nikoga da joj mahne. Mala hobotnica zagrlila je samu sebe osam puta i zaspala.
Znaš roditelja koji djetetu čita prije spavanja? Pošalji mu ovu priču.
