Bila je novogodišnja večer i bor u dnevnoj sobi bio je gotovo okićen. Nika je sama stavila zlatnu zvijezdu na vrh. Kad ju je obasjala svjetiljka, zvijezda je bacala jednu svijetlu mrlju na strop, baš iznad kauča. „Vidi, Tigo“, rekla je Nika. „Imamo zvijezdu i gore i dolje.“ Mačak Tigo samo je mahnuo repom.
Nika je otišla po posljednje kuglice. Kad se vratila, vrh bora bio je prazan. „Pa ja sam je tu stavila!“ rekla je. „Sama!“ Tigo je ležao ispod stolca i gledao nekamo u stranu, kao da ga se to uopće ne tiče.
Tražila je u kutiji s ukrasima i našla samo zgužvan papir. Tražila je ispod bora i našla jednu izgubljenu kuglicu. Tražila je u papučama i našla, tko bi rekao, samo svoja stopala. Zvijezde nije bilo nigdje. Nika je sjela na pod i uzdahnula.
Onda je nešto zasvijetlilo na zidu. Bila je to mala svijetla mrlja, baš kao ona sa stropa. Samo što je sada bila nisko, pokraj kauča, i micala se lijevo, pa desno, pa opet lijevo. Nika je zadržala dah. Zvijezde se ne miču same.
Pošla je na prstima za mrljom, kao za tragom. Zavirila je iza kauča. Ondje je u kutu ležala zlatna zvijezda, a Tigo ju je šapom gurao lijevo, pa desno, pa opet lijevo. Zvijezda je klizila po podu i svjetlucala, a Tigu je to bila najbolja igra na svijetu. „Ti si je skinuo!“ nasmijala se Nika. Tigo je zijevnuo, a onda ju je ipak gurnuo još jednom.
Nika je vratila zvijezdu na vrh bora i nataknula je malo čvršće nego prije. Svjetiljka ju je obasjala i na stropu se opet pojavila ona svijetla mrlja iznad kauča. „Laku noć, zvijezdo“, rekla je Nika. Tigo se sklupčao ispod bora i pravio se da spava. Ali rep mu je gledao gore.
Znaš roditelja koji djetetu čita prije spavanja? Pošalji mu ovu priču.
