Na rubu livade, u visokoj travi, živio je mali svitac Žmirko. Čim bi pao mrak, palio se i gasio, palio se i gasio. Tako to rade svici. Iznad livade svake je noći stajala jedna velika zvijezda.
Jedne noći Žmirko je bio jako umoran. Legao je na svoj list i zatvorio oči. Ali čim ih je zatvorio, trbuščić mu je zasvijetlio. ŽMIRK! Otvorio je oči i pogledao se. „Ugasi se“, rekao je trbuščiću. „Spava mi se.“ Trbuščić se ugasio, pa se opet upalio. ŽMIRK!
Žmirko se pokrio listom, ali svjetlo je sjalo kroz list, zeleno kao žaba. Zavukao se u cvijet, a cvijet je zasvijetlio kao mala lampa. Tri bube odmah su doletjele vidjeti tko to priređuje zabavu. Onda je zaronio glavom u mahovinu. Iz mahovine mu je virio samo trbuščić i svijetlio, a žaba s kamena rekla je: „Gle, zvijezda je pala u travu.“
Žmirko je sjeo na list i uzdahnuo. Trbuščić mu je svijetlio brzo, žmirk, žmirk, žmirk, baš kao što mu je kucalo srce. Onda je pogledao gore, prema velikoj zvijezdi. I ona je žmirkala, ali polako. Dugo je svijetlila, pa se gasila, pa opet dugo svijetlila.
„Pokušat ću kao ti“, šapnuo je Žmirko. Udahnuo je polako i dugo, pa je trbuščić dugo svijetlio. Izdahnuo je polako i dugo, pa je trbuščić dugo bio u mraku. „Udah, svjetlo“, šaptao je. „Izdah, mrak.“ Išlo je sve sporije i sporije.
Bube su otišle kući. Žaba je zatvorila oči. „Udah, svjetlo. Izdah, mrak“, šapnuo je Žmirko još jednom, sasvim tiho. Njegovo svjetlo palilo se sve rjeđe, kao zvijezda nad livadom. Bilo je jedno dugo svjetlo, pa dug, dug mrak. Žmirko je spavao, a zvijezda je žmirkala umjesto njega, polako, cijelu noć.
Znaš roditelja koji djetetu čita prije spavanja? Pošalji mu ovu priču.
