Na rubu livade, u visokoj travi, živio je mali svitac Žmirko. Čim bi pao mrak, palio se i gasio, palio se i gasio. Tako rade svici. Iznad livade je svake noći stajala jedna velika zvijezda.
Jedne noći Žmirko je bio jako umoran. Legao je na svoj list i zatvorio oči. Ali čim ih je zatvorio, stomačić mu je zasvijetlio. ŽMIRK! Otvorio je oči i pogledao se. „Ugasi se“, rekao je stomačiću. „Spava mi se.“ Stomačić se ugasio, pa se opet upalio. ŽMIRK!
Žmirko se pokrio listom, ali svjetlo je sijalo kroz list, zeleno kao žaba. Zavukao se u cvijet, a cvijet je zasvijetlio kao mala lampa. Tri bube su odmah doletjele da vide ko to pravi zabavu. Onda je zaronio glavom u mahovinu. Iz mahovine mu je virio samo stomačić i svijetlio, a žaba s kamena je rekla: „Gle, zvijezda je pala u travu.“
Žmirko je sjeo na list i uzdahnuo. Stomačić mu je svijetlio brzo, žmirk, žmirk, žmirk, baš kao što mu je kucalo srce. Onda je pogledao gore, u veliku zvijezdu. I ona je žmirkala, ali polako. Dugo je svijetlila, pa se gasila, pa opet dugo svijetlila.
„Pokušat ću kao ti“, šapnuo je Žmirko. Udahnuo je polako i dugo, pa je stomačić dugo svijetlio. Izdahnuo je polako i dugo, pa je stomačić dugo bio u mraku. „Udah, svjetlo“, šaptao je. „Izdah, mrak.“ Išlo je sve sporije i sporije.
Bube su otišle kući. Žaba je zatvorila oči. „Udah, svjetlo. Izdah, mrak“, šapnuo je Žmirko još jednom, sasvim tiho. Njegovo svjetlo palilo se sve rjeđe, kao zvijezda nad livadom. Bilo je jedno dugo svjetlo, pa dug, dug mrak. Žmirko je spavao, a zvijezda je žmirkala umjesto njega, polako, cijelu noć.
Znaš roditelja koji čita djetetu prije spavanja? Pošalji mu ovu priču.
