Lamija je bila mala, ali imala je jedan važan posao. Svake večeri prije spavanja gasila je svjetla u kući. Tata ju je nosio na rukama, a ona je pritiskala prekidač. KLIK!
Najprije je ugasila lampu u kuhinji. „Laku noć, lampo“, rekla je. KLIK! Kuhinja je zaspala. Zatim je ugasila lampu u hodniku. „Laku noć, lampo.“ KLIK! I hodnik je zaspao.
U sobi je gorjela mala lampa pokraj kreveta. Lamija je pogledala nju, pa prozor. Kroz prozor je gledalo još jedno svjetlo, veliko, okruglo i žuto. Bio je to Mjesec. Lamija je kucnula prstom o staklo. KUC, KUC! „I ti idi spavati“, rekla mu je.
Potražila je prekidač na prozoru. Prekidača nije bilo. Tada je duboko udahnula i puhnula u staklo, kao u svjećicu na torti. PUF! Mjesec se nije ugasio. Staklo se samo malo zamaglilo, a Lamija se nasmijala.
„Mjesec nema prekidač“, šapnuo je tata. Lamija je stavila prst na bradu. „Hmmm…“ rekla je i razmislila. „Onda neka on čuva, a ja idem spavati.“
Legla je u krevet i pogledala malu lampu. „Laku noć, lampo“, šapnula je i pritisnula posljednji prekidač. KLIK! Mala lampa je zaspala. U sobi je ostalo samo jedno svjetlo, tiho i okruglo. Mjesec je gledao kroz prozor i čuvao Lamiju cijelu noć, bez ikakvog prekidača.
Znaš roditelja koji djetetu čita prije spavanja? Pošalji mu ovu priču.
