Majmunčić Kiki drijemao je na debeloj grani usred džungle. Kroz san je čuo kako negdje žubori voda, ŽUBOR, ŽUBOR, tiho i daleko. Bilo mu je to lijepo za spavanje. Onda ga je nešto kucnulo po repu. Dolje je stajala mala kornjača i gledala gore.
„Ja sam Pipa“, rekla je. „Izgubila sam se. Tražim rijeku.“ Kiki je skočio dolje i udario se šakom u prsa. „Rijeku? Znam put!“ Zastao je. „Pola. Pola puta sigurno znam.“ Pipa je rekla da je i pola bolje nego ništa, pa su krenuli.
Stigli su do prvog raskrižja. Kiki je gledao lijevo, pa desno, pa opet lijevo. „Lijevo… ili desno? Pola znam!“ Odabrao je lijevo. Hodali su i hodali i stigli do velikog stabla s crvenom papigom na grani. „Zdravo“, rekla je papiga. Na drugom raskrižju Kiki je opet rekao: „Lijevo… ili desno? Pola znam!“ Odabrao je desno. Hodali su i hodali i stigli do velikog stabla s crvenom papigom. „Opet zdravo“, rekla je papiga.
Treći put papiga nije ni čekala. „Zdravo, zdravo, zdravo“, rekla je i zijevnula. Pipa je umorno sjela. „Ovo je isto stablo“, rekla je tiho. Kiki se počešao po glavi. Bilo je to isto stablo, a i papiga je bila ista.
Sjeo je pokraj Pipe i zatvorio oči da bolje razmisli. I tada je opet čuo vodu, ŽUBOR, ŽUBOR, tiho i daleko, kao maloprije kroz san. Otvorio je oči. „Rijeku ne vidim“, rekao je, „ali je čujem!“ Nakrivio je glavu, naćulio uši i krenuo prema zvuku. Pipa je išla za njim, korak po korak.
Žubor je bivao sve glasniji. Nisu gledali ni lijevo ni desno, samo su slušali. Iza posljednjeg grma lišće se razmaknulo i ondje je tekla rijeka, široka i sjajna. Pipa je sretno gurnula nos u vodu. Onda se okrenula. „A znaš li put natrag?“ Kiki se široko nasmiješio. „Pola!“
Znaš roditelja koji djetetu čita prije spavanja? Pošalji mu ovu priču.
