Emir je na plaži najprije raširio plavi ručnik. Zagladio ga je rukama, sjeo nasred njega i rekao: „Ovo je moja kuća.“ Kad je mama htjela pomaknuti ručnik malo u hlad, nije joj dao. „Kuća se ne miče!“ Na stijeni iznad njih stajao je galeb i gledao kao da razumije.
Onda je Emir uzeo kanticu i s mamom krenuo uz obalu tražiti školjke. Našao je jednu bijelu, pa jednu s rupom, pa jednu krivu. A onda je u plitkoj lokvi među stijenama ugledao najljepšu. Bila je smeđa i uvijena kao puž. Zahvatio ju je kanticom, zajedno s malo vode, i odnio je na ručnik.
Sjeo je i zagledao se u kanticu. Školjka se pomaknula. Emir je trepnuo. Školjka se pomaknula još jednom, sve do stijenke kantice. Iz nje su provirila dvoja mala kliješta i dva oka na štapićima. U školjci je stanovao rak samac!
Rak je gledao Emira. Emir je gledao raka. Onda se rak okrenuo i počeo se penjati uz stijenku kantice. Stigao je do pola, skliznuo natrag, PLJUS, i počeo ispočetka. Gledao je samo prema stijenama, prema svojoj lokvi.
Emir je pogledao svoj plavi ručnik. Njegovu kuću nitko nije smio ni pomaknuti, a rakovu je on odnio daleko od lokve. „Hoćeš li kući?“ šapnuo je. Rak je zamahao kliještima.
Emir je uhvatio kanticu objema rukama i polako krenuo preko pijeska. Išao je tiho, da je ne protrese. Mama je išla korak iza njega, a galeb je cijelim putem okretao glavu za njima. Kod lokve je Emir čučnuo i pažljivo nagnuo kanticu. Rak je izašao i odmah se zavukao pod kamen. Onda je provirio i podigao kliješta, jedna pa druga.
Emir mu je mahnuo. Onda je dotrčao do ručnika, podigao ga za dva kuta i zamahao njime kao velikom plavom zastavom. Ručnik se pomaknuo prvi put toga dana, a Emiru to uopće nije smetalo.
Znaš roditelja koji djetetu čita prije spavanja? Pošalji mu ovu priču.
