Svako jutro Luka se probudi, spusti noge s kreveta i nađe samo jednu papuču. Desna je tu, a lijeva je nestala. I svako jutro Luka skakuće po hladnom podu na jednoj nozi, HOP, HOP, HOP, sve do kuhinje. Dok on skakuće, kroz sobu prođe kujica Kiflica s kuhinjskom krpom u zubima. Ide sva važna, kao da nosi nešto jako bitno.
„Gdje je moja papuča?“ pita Luka. Traži je ispod kreveta. Tamo su dvije kocke i jedna čarapa, ali papuče nema. Traži je u kadi. U kadi je samo gumena patka, a ona ne nosi papuče. Traži je čak i u hladnjaku. „Papuče ne žive u hladnjaku“, kaže mama i smije se.
Luka zatvori vrata hladnjaka i opet skakuće, HOP, HOP, na jednoj nozi. Noga mu je hladna kao snijeg. Onda na podu primijeti nešto. Male mokre točkice idu jedna za drugom, kao da je netko hodao mokrim nosom po podu.
Luka krene za točkicama. One idu kroz hodnik, pokraj stolca, pa ravno do košare u kutu. U košari spava Kiflica. Pod bradom joj je nešto plavo i mekano. Lijeva papuča! Kujica hrče na njoj kao na jastuku. Luka se nasmije. Papuča nije šetala sama. Nosila ju je Kiflica, sva važna, baš kao onu krpu.
Te večeri Luka smisli plan. Lijevu papuču ne ostavi ispod kreveta nego pokraj košare. „Ovo ti je jastuk za noćas“, šapne Kiflici. „A ujutro mi ga donesi.“ Kiflica mahne repom.
Ujutro Luka sjedi u krevetu i čeka. Kroz vrata ulazi Kiflica, TAP, TAP. U zubima nosi lijevu papuču, sva važna, i spusti je točno pred krevet. „Pošta!“ kaže Luka i obuje obje papuče. Tog se jutra po kući nije čuo nijedan HOP.
Znaš roditelja koji djetetu čita prije spavanja? Pošalji mu ovu priču.
