Svako jutro Luka se probudi, spusti noge s kreveta i nađe samo jednu papuču. Desna je tu, a lijeva je nestala. I svako jutro Luka skakuće po hladnom podu na jednoj nozi, HOP, HOP, HOP, sve do kuhinje. Dok on skakuće, kroz sobu prođe kujica Kiflica s kuhinjskom krpom u zubima. Ide sva važna, kao da nosi nešto jako bitno.
„Gdje je moja papuča?“ pita Luka. Traži je pod krevetom. Tamo su dvije kocke i jedna čarapa, ali papuče nema. Traži je u kadi. U kadi je samo gumena patka, a ona ne nosi papuče. Traži je čak i u frižideru. „Papuče ne žive u frižideru“, kaže mama i smije se.
Luka zatvori vrata frižidera i opet skakuće, HOP, HOP, na jednoj nozi. Noga mu je hladna kao snijeg. Onda na podu primijeti nešto. Male mokre tačkice idu jedna za drugom, kao da je neko hodao mokrim nosom po podu.
Luka krene za tačkicama. One idu kroz hodnik, pored stolice, pa pravo do korpe u uglu. U korpi spava Kiflica. Pod bradom joj je nešto plavo i mekano. Lijeva papuča! Ona hrče na njoj kao na jastuku. Luka se nasmije. Papuča nije šetala sama. Nosila ju je Kiflica, sva važna, baš kao onu krpu.
Te večeri Luka smisli plan. Lijevu papuču ne ostavi pod krevetom nego pored korpe. „Ovo ti je jastuk za noćas“, šapne Kiflici. „A ujutro mi ga donesi.“ Kiflica mahne repom.
Ujutro Luka sjedi u krevetu i čeka. Kroz vrata ulazi Kiflica, TAP, TAP. U zubima nosi lijevu papuču, sva važna, i spusti je tačno pred krevet. „Pošta!“ kaže Luka i obuje obje papuče. Toga jutra po kući se nije čuo nijedan HOP.
Znaš roditelja koji čita djetetu prije spavanja? Pošalji mu ovu priču.
