Duboko pod zemljom, u mraku i tišini, živjela je krtica Rovka. Jednog jutra kroz zemlju joj je stigao miris, sladak i sočan. „Jagode!“ rekla je i protrljala šape. Gore, u vrtu, vjetar je ljuljao stara vrata pokraj jagoda. ŠKRIP, škripala su vrata. ŠKRIP, ŠKRIP. Rovka ih je čula, ali mislila je samo na jagode. „Idem gore!“
Rovka je kopala i kopala, pa gurnula nos kroz zemlju. „Rovka van, pa… joj!“ Izronila je u posudi za cvijeće, usred velikog crvenog cvijeta. Cvijet joj je škakljao uši. „Ovo nisu jagode“, rekla je i opet zaronila.
Kopala je lijevo, pa desno, pa opet gore. „Rovka van, pa… joj!“ Ovaj je put izronila usred mravinjaka. Stotinu mrava trčalo joj je po nosu. „Oprostite, oprostite“, rekla je Rovka i brzo nestala u zemlji.
Treći je put kopala još pažljivije. „Rovka van, pa… joj!“ Pred nosom su joj bili dugi brkovi i dva velika zelena oka. Mačka! Ali mačka je samo široko zijevnula i nastavila drijemati. Rovka je polako, polako skliznula natrag u rupu.
Sjela je u mraku i uzdahnula. Pod zemljom se ništa ne vidi, ali sve se čuje. Zatvorila je oči i osluhnula. Čula je mrave kako šuškaju. Čula je mačku kako prede. A onda, malo dalje, čula je ŠKRIP, pa opet ŠKRIP. „Vrata!“ rekla je. „Vrata su pokraj jagoda!“
Kopala je zatvorenih očiju i išla samo za zvukom. ŠKRIP, čulo se slijeva. ŠKRIP, čulo se sve bliže. Zemlja je mirisala sve slađe. „Rovka van, pa…“ Izronila je, a oko nje su visjele velike crvene jagode. Ovaj put nije bilo nikakvog „joj“.
Sjela je među listove i pojela jednu jagodu, pa drugu, pa treću. ŠKRIP, pjevala su vrata na vjetru. Rovki je to zvučalo kao najljepša pjesma na svijetu.
Znaš roditelja koji djetetu čita prije spavanja? Pošalji mu ovu priču.
