Duboko pod zemljom, u mraku i tišini, živjela je krtica Rovka. Jednog jutra kroz zemlju joj je stigao miris, sladak i sočan. „Jagode!“ rekla je i protrljala šape. Gore, u bašti, vjetar je ljuljao staru kapiju pored jagoda. ŠKRIP, škripala je kapija. ŠKRIP, ŠKRIP. Rovka ju je čula, ali je mislila samo na jagode. „Idem gore!“
Rovka je kopala i kopala, pa gurnula nos kroz zemlju. „Rovka van, pa… joj!“ Izronila je u saksiji, usred velikog crvenog cvijeta. Cvijet joj je golicao uši. „Ovo nisu jagode“, rekla je i opet zaronila.
Kopala je lijevo, pa desno, pa opet gore. „Rovka van, pa… joj!“ Ovaj put je izronila usred mravinjaka. Stotinu mrava trčalo je po njenom nosu. „Izvinite, izvinite“, rekla je Rovka i brzo nestala u zemlji.
Treći put je kopala još pažljivije. „Rovka van, pa… joj!“ Pred nosom su joj bili dugi brkovi i dva velika zelena oka. Mačka! Ali mačka je samo široko zijevnula i nastavila drijemati. Rovka je polako, polako kliznula natrag u rupu.
Sjela je u mraku i uzdahnula. Pod zemljom se ništa ne vidi, ali se sve čuje. Zatvorila je oči i osluhnula. Čula je mrave kako šuškaju. Čula je mačku kako prede. A onda, malo dalje, čula je ŠKRIP, pa opet ŠKRIP. „Kapija!“ rekla je. „Kapija je pored jagoda!“
Kopala je zatvorenih očiju i išla samo za zvukom. ŠKRIP, čulo se s lijeve strane. ŠKRIP, čulo se sve bliže. Zemlja je mirisala sve slađe. „Rovka van, pa…“ Izronila je, a oko nje su visile velike crvene jagode. Ovaj put nije bilo nikakvog „joj“.
Sjela je među listove i pojela jednu jagodu, pa drugu, pa treću. ŠKRIP, pjevala je kapija na vjetru. Rovki je to zvučalo kao najljepša pjesma na svijetu.
Znaš roditelja koji čita djetetu prije spavanja? Pošalji mu ovu priču.
