Jednog jutra Amra je pogledala kroz prozor i ciknula od sreće. Padao je prvi snijeg! Obukla je jaknu, kapu i rukavice, pa istrčala u dvorište. Pas Bobi je već bio vani. Stajao je nasred dvorišta, nije se micao i držao je njušku otvorenu prema nebu. „Izgledaš kao kip!“ nasmijala se Amra.
Amra je željela uhvatiti pahulju na jezik. Isplazila je jezik i potrčala za jednom velikom pahuljom. Pahulja je zaplesala lijevo, pa desno, pa joj sletjela pravo na nos. „Promašaj!“ rekla je Amra.
Potrčala je za drugom. Skočila je i mahnula rukama, a pahulja joj je sletjela u oko. „Opet promašaj!“ Trčala je za trećom, za četvrtom, za petom. Jedna joj je sletjela u uho i tamo se tiho otopila. „Opet promašaj!“
Trčala je po cijelom dvorištu, a snijeg je trčao s njom. Imala ga je na kapi, na rukavicama i na trepavicama. Samo na jeziku ga nije bilo. Na kraju je stala, sva zadihana, i gledala kako joj dah pravi oblačić.
Bobi je i dalje stajao na istom mjestu. Njuška mu je bila otvorena, a na jeziku mu je ležala jedna pahulja. Onda je sletjela još jedna. Nije se micao, samo mu je rep sretno mahao.
Amra je stala pored njega. Podigla je glavu kao on. Otvorila je usta, isplazila jezik i nije se pomakla ni prstom. Snijeg je padao i padao, a onda je jedna pahulja sletjela tačno na vrh njenog jezika. Bila je hladna i malo je golicala. „Pogodak!“ promumljala je Amra, a jezik nije ni pomakla.
Tako su njih dvoje stajali nasred dvorišta, otvorenih usta, i nisu se micali. Snijeg ih je polako bijelio. Bobi je dobio bijelu kapu, a Amra bijele obrve. Sad su u dvorištu stajala dva kipa. A pahulje su slijetale jedna za drugom, na dva jezika, bez ijednog promašaja.
Znaš roditelja koji čita djetetu prije spavanja? Pošalji mu ovu priču.
