Mali rak Klještić prvi put je ostao na obali kad je počeo padati mrak. Cijeli dan hodao je postrance po pijesku i gledao visoki bijeli toranj na stijeni. Toranj je samo stajao i ništa nije radio. „Dosadan toranj“, pomislio je Klještić.
Sunce je sjelo u more i pijesak je postao siv. Klještić je htio zaspati, ali ne u mraku. Želio je neko svjetlo uz koje će zatvoriti oči. Galeb na stijeni skupio je krila, rekao „kri“ samo jednom i zaspao prvi.
U plitkoj vodi zasjala je meduza, plava kao mala noćna lampica. „Ostani malo“, zamolio je Klještić. Meduza je zasvijetlila još jednom i otplovila s talasom. Svjetlo je otišlo s njom.
Na nebu se upalila prva zvijezda. Bila je lijepa, ali tako daleko da je rak morao ispružiti oči visoko, visoko. „Dođi niže“, rekao joj je. Zvijezda je ostala tamo gdje je bila.
I baš tada, onaj dosadni toranj na stijeni zasvijetlio je. Velika žuta zraka prešla je preko pijeska, polako, jedan… dva… pa se vratila. Klještić je uvukao kliješta i gledao. Toranj nije bio nimalo dosadan. Cijeli dan je čekao noć, a sad je svijetlio samo za njega.
Klještić se uvukao u svoju školjku i ostavio samo oči napolju. Svjetlo je prešlo preko njega kao topao pokrivač, pa otišlo, pa se vratilo. Talas je brojao. Svjetlo je brojalo. Jedan… dva… Mali rak više nije brojao. Spavao je.
Znaš roditelja koji čita djetetu prije spavanja? Pošalji mu ovu priču.
