Mali rak Klještić prvi je put ostao na obali kad je počeo padati mrak. Cijeli je dan hodao postrance po pijesku i gledao visoki bijeli toranj na stijeni. Toranj je samo stajao i ništa nije radio. „Dosadan toranj“, pomislio je Klještić.
Sunce je utonulo u more i pijesak je postao siv. Klještić je htio zaspati, ali ne u mraku. Želio je neko svjetlo uz koje će zatvoriti oči. Galeb na stijeni sklopio je krila, rekao „kri“ samo jednom i prvi zaspao.
U plitkoj vodi zasjala je meduza, plava kao mala noćna svjetiljka. „Ostani još malo“, zamolio je Klještić. Meduza je zasvijetlila još jednom i otplovila s valom. Svjetlo je otišlo s njom.
Na nebu se upalila prva zvijezda. Bila je lijepa, ali tako daleko da je rak morao ispružiti oči visoko, visoko. „Spusti se niže“, rekao joj je. Zvijezda je ostala ondje gdje je bila.
I baš je tada zasvijetlio onaj dosadni toranj na stijeni. Velika žuta zraka prešla je preko pijeska, polako, jedan… dva… pa se vratila. Klještić je uvukao kliješta i gledao. Toranj nije bio nimalo dosadan. Cijeli je dan čekao noć, a sad je svijetlio samo za njega.
Klještić se uvukao u svoju školjku i ostavio samo oči vani. Svjetlo je prešlo preko njega kao topao pokrivač, pa otišlo, pa se vratilo. Val je brojio. Svjetlo je brojilo. Jedan… dva… Mali rak više nije brojio. Spavao je.
Znaš roditelja koji djetetu čita prije spavanja? Pošalji mu ovu priču.
