Zeko Skoki ležao je u travi i nije mogao zaspati. Cijelo popodne igrao se žmurke s vjevericom. Kad bi jako zažmirio, iza kapaka su mu svjetlucale sitne tačkice. Izgledale su kao jedno malo nebo. Sad je ležao na leđima, a iznad njega bilo je ono veliko, pravo nebo, puno zvijezda.
„Izbrojat ću ih sve“, rekao je Skoki. „Kad izbrojim zadnju, zaspat ću.“ Počeo je polako. „Jedna, dvije, tri… gdje je četvrta?“ Preko neba je plovio jedan debeli oblak i prekrio baš onaj komad gdje je četvrta stajala.
Skoki je sačekao da oblak prođe, pa je počeo iznova. „Jedna, dvije, tri… gdje je četvrta?“ Oblak se vratio, kao da se i on igra žmurke. Skoki je lupnuo zadnjom nogom po travi, TUP, i uši su mu se spustile.
Pokušao je brojati brzo. Pokušao je brojati s druge strane neba. Pokušao je brojati samo one najsjajnije. Oblak je svaki put stigao prije njega. „Jedna, dvije, tri… gdje je četvrta?“
Onda se zeko sjetio žmurki. Jako je zažmirio, i evo ih! Iza kapaka su mu svjetlucale tačkice, sitne i tople, a do njih nijedan oblak nije mogao stići. „Vas niko ne može sakriti“, šapnuo je. „Jedna, dvije, tri… četiri.“ Četvrta je bila tu.
Brojao je dalje, sve sporije. „Pet… šest…“ Oblak je na nebu otplovio nekud daleko, ali ga niko više nije gledao. Livada je tiho disala. Trava se polako spustila. „Sedam… o…“ Zadnji broj nije se čuo do kraja. Zeko Skoki je spavao, a iza kapaka su mu svijetlile sve zvijezde, do jedne.
Znaš roditelja koji čita djetetu prije spavanja? Pošalji mu ovu priču.
