Zeko Skoki ležao je u travi i nije mogao zaspati. Cijelo poslijepodne igrao se skrivača s vjevericom. Kad bi jako zažmirio, iza kapaka su mu svjetlucale sitne točkice. Izgledale su kao jedno malo nebo. Sad je ležao na leđima, a iznad njega bilo je ono veliko, pravo nebo, puno zvijezda.
„Izbrojit ću ih sve“, rekao je Skoki. „Kad izbrojim zadnju, zaspat ću.“ Počeo je polako. „Jedna, dvije, tri… gdje je četvrta?“ Preko neba je plovio jedan debeli oblak i prekrio baš onaj komadić gdje je stajala četvrta.
Skoki je pričekao da oblak prođe pa je počeo ispočetka. „Jedna, dvije, tri… gdje je četvrta?“ Oblak se vratio, kao da se i on igra skrivača. Skoki je lupnuo stražnjom nogom po travi, TUP, i uši su mu se spustile.
Pokušao je brojiti brzo. Pokušao je brojiti s druge strane neba. Pokušao je brojiti samo one najsjajnije. Oblak je svaki put stigao prije njega. „Jedna, dvije, tri… gdje je četvrta?“
Onda se zeko sjetio skrivača. Jako je zažmirio i evo ih! Iza kapaka su mu svjetlucale točkice, sitne i tople, a do njih nijedan oblak nije mogao stići. „Vas nitko ne može sakriti“, šapnuo je. „Jedna, dvije, tri… četiri.“ Četvrta je bila tu.
Brojio je dalje, sve sporije. „Pet… šest…“ Oblak je na nebu otplovio negdje daleko, ali ga nitko više nije gledao. Livada je tiho disala. Trava se polako spustila. „Sedam… o…“ Zadnji se broj nije čuo do kraja. Zeko Skoki je spavao, a iza kapaka su mu svijetlile sve zvijezde, do jedne.
Znaš roditelja koji djetetu čita prije spavanja? Pošalji mu ovu priču.
