Jednog jutra Amra je pogledala kroz prozor i ciknula od sreće. Padao je prvi snijeg! Obukla je jaknu, kapu i rukavice pa istrčala u dvorište. Pas Bobi već je bio vani. Stajao je nepomično nasred dvorišta, a otvorenu njušku okrenuo je prema nebu. „Izgledaš kao kip!“ nasmijala se Amra.
Amra je htjela uhvatiti pahulju na jezik. Isplazila je jezik i potrčala za jednom velikom pahuljom. Pahulja je zaplesala lijevo, pa desno, pa joj sletjela ravno na nos. „Promašaj!“ rekla je Amra.
Potrčala je za drugom. Skočila je i mahnula rukama, a pahulja joj je sletjela u oko. „Opet promašaj!“ Trčala je za trećom, za četvrtom, za petom. Jedna joj je sletjela u uho i ondje se tiho otopila. „Opet promašaj!“
Trčala je po cijelom dvorištu, a snijeg je trčao s njom. Imala ga je na kapi, na rukavicama i na trepavicama. Samo na jeziku ga nije bilo. Na kraju je stala, sva zadihana, i gledala kako joj dah stvara oblačić.
Bobi je i dalje stajao na istom mjestu. Njuška mu je bila otvorena, a na jeziku mu je ležala jedna pahulja. Onda je sletjela još jedna. Nije se micao, samo mu je rep sretno mahao.
Amra je stala pokraj njega. Podigla je glavu kao on. Otvorila je usta, isplazila jezik i nije pomaknula ni prstom. Snijeg je padao i padao, a onda je jedna pahulja sletjela točno na vrh njezina jezika. Bila je hladna i malo je škakljala. „Pogodak!“ promumljala je Amra, a jezik nije ni pomaknula.
Tako su njih dvoje stajali nasred dvorišta, otvorenih usta, i nisu se micali. Snijeg ih je polako bijelio. Bobi je dobio bijelu kapu, a Amra bijele obrve. Sad su u dvorištu stajala dva kipa. A pahulje su slijetale jedna za drugom, na dva jezika, bez ijednog promašaja.
Znaš roditelja koji djetetu čita prije spavanja? Pošalji mu ovu priču.
