Na vrhu brijega raslo je staro stablo jabuke, a jež Bodljo stanovao je dolje, pod lijeskom na lijevoj strani. Tog se jutra iz čiste radosti sklupčao u kuglicu i otkotrljao niz padinu. Kotrlj, kotrlj… i stao je ravno pred svojom rupom. „Opet!“ rekao je i otrčao gore.
Pod stablom ga je čekala najveća jabuka koju je ikad vidio. Bila je crvena, sjajna i okrugla kao Mjesec. „Ovu nosim kući“, rekao je Bodljo i gurnuo ju je nosom prema lijevoj strani.
Jabuka se zanjihala pa krenula. Ali nije krenula ulijevo. Otkotrljala se udesno, sve brže i brže, a Bodljo je trčao za njom. „Kotrlj, kotrlj… i opet dolje!“ vikao je. Jabuka je stala tek u visokoj travi uz potok. S jednog lista ga je gledao puž Spori i polako mahnuo rogovima.
Bodljo ju je dugo, dugo gurao natrag uz brijeg. Kod stabla je obrisao nos i gurnuo ju je sasvim nježno. Jabuka se zanjihala pa krenula. Opet je krenula udesno. „Kotrlj, kotrlj… i opet dolje!“ vikao je jež. Spori nije ništa rekao, ali su mu se rogovi malo zatresli.
Treći je put Bodljo stao s desne strane jabuke i čuvao ju je leđima. Onda se okrenuo kako bi otjerao muhu, a jabuka se… kotrlj, kotrlj… opet otkotrljala. „I opet dolje!“ uzdahnuo je. Sjeo je pokraj nje i gledao ju. Jabuka je bila okrugla, a i on je bio okrugao kad se sklupča. Oboje su se lijepo kotrljala.
Bodljo se nasmijao. Legao je na leđa, ravno na jabuku, i ona mu se nabola na bodlje. Popeo se s njom uz brijeg i ovaj put ništa nije pobjeglo. Na vrhu se sklupčao koliko je mogao i odgurnuo se ulijevo.
Kotrlj, kotrlj… i otkotrljao se ravno u svoju rupu, baš kao jutros, samo sada s jabukom na leđima. „Stigla!“ rekao je Bodljo. Kod potoka je puž Spori polako kimnuo rogovima.
Znaš roditelja koji djetetu čita prije spavanja? Pošalji mu ovu priču.
