Na vrhu brijega raslo je staro stablo jabuke, a jež Bodljo je stanovao dolje, pod lijeskom na lijevoj strani. Tog jutra se iz čiste radosti sklupčao u kuglicu i otkotrljao niz padinu. Kotrlj, kotrlj… i stao je ravno pred svojom rupom. „Opet!“ rekao je i otrčao gore.
Pod stablom ga je čekala najveća jabuka koju je ikad vidio. Bila je crvena, sjajna i okrugla kao Mjesec. „Ovu nosim kući“, rekao je Bodljo i gurnuo je nosom prema lijevoj strani.
Jabuka se zaljuljala, pa krenula. Ali nije krenula lijevo. Otkotrljala se desno, sve brže i brže, a Bodljo je trčao za njom. „Kotrlj, kotrlj… i opet dolje!“ vikao je. Jabuka je stala tek u visokoj travi uz potok. S jednog lista gledao ga je puž Spori i polako mahnuo rogovima.
Bodljo ju je dugo, dugo gurao nazad uz brijeg. Kod stabla je obrisao nos i gurnuo je sasvim nježno. Jabuka se zaljuljala, pa krenula. Opet je krenula desno. „Kotrlj, kotrlj… i opet dolje!“ vikao je jež. Spori nije rekao ništa, ali rogovi su mu se malo zatresli.
Treći put je Bodljo stao s desne strane jabuke i čuvao je leđima. Onda se okrenuo da otjera muhu i… kotrlj, kotrlj. „I opet dolje!“ uzdahnuo je. Sjeo je pored nje i gledao je. Jabuka je bila okrugla, a i on je bio okrugao kad se sklupča. Oboje su se lijepo kotrljali.
Bodljo se nasmijao. Legao je na leđa, pravo na jabuku, i ona mu se nabola na bodlje. Popeo se s njom uz brijeg i ovaj put ništa nije pobjeglo. Na vrhu se sklupčao koliko je mogao i odgurnuo se lijevo.
Kotrlj, kotrlj… i otkotrljao se ravno u svoju rupu, baš kao jutros, samo sad s jabukom na leđima. „Stigla!“ rekao je Bodljo. Kod potoka je puž Spori polako klimnuo rogovima.
Znaš roditelja koji čita djetetu prije spavanja? Pošalji mu ovu priču.
