Cijelu noć je padao snijeg i jutros je dvorište bilo bijelo kao jastuk. Hana je navukla rukavice i iznijela hranilicu, malu drvenu kućicu na štapu, punu mrvica i sjemenki. Zabola ju je nasred dvorišta, da je ptice vide sa svih strana. Usput se začudila, jer je pod velikom smrekom u uglu zemlja bila gola.
Hana je stala uz prozor i čekala. Uskoro je opet počelo sniježiti. Pahulje su padale na krov hranilice, pa pored krova, pa pravo u mrvice. Za pola sata hranilica je bila bijela kao i sve ostalo. Nijedna ptica nije sletjela.
„E, nećeš!“ rekla je Hana i izašla. Rukavicom je obrisala snijeg s mrvica. Snijeg je padao dalje, pa je obrisala još jednom. Treći put je donijela mamin kišobran i otvorila ga iznad hranilice. Tada je puhnuo vjetar, FIJU, i kišobran je odletio preko pola dvorišta kao velika crna ptica. Bila je to zasad jedina ptica u dvorištu.
Hana je sjela na stepenice. Snijeg je ležao na ogradi, na kanti i na hranilici. Samo pod smrekom ga nije bilo. Grane su ga držale iznad zemlje kao velike zelene ruke. Hana je skočila na noge.
Iščupala je štap iz snijega i odnijela hranilicu pod smreku. Zabola ju je u golu zemlju, otresla snijeg s krova i otrčala unutra. Pahulje su sad ostajale gore, u granama.
Dugo nije bilo nikoga. Onda se s ograde spustio vrabac, mali i okrugao. CVRK! Javio se, pogledao lijevo, pogledao desno i kljucnuo mrvicu. Za njim su stigla još dva, pa pet, pa cijelo jato. Na kraju je na sam krov sletjela i jedna žuta sjenica.
Hana je opet stajala uz prozor i nije se micala. Disala je tiho, tiho, da ih ne uplaši. Staklo se pred njenim nosom polako maglilo, a iza njega, pod velikom smrekom, doručkovale su njene ptice.
Znaš roditelja koji čita djetetu prije spavanja? Pošalji mu ovu priču.
