Napolju je puhao ledeni vjetar i zviždao kroz dimnjak. „Danas se ne ide van“, rekla je mama. „Vjetar bi te odnio kao pahulju.“ Sara je kroz prozor gledala snijeg u dvorištu i htjela je snjegovića, i to danas. Na radijatoru pored nje sušile su se tri bijele čarape, velika tatina, srednja njena i sasvim mala Teova.
Mama je odškrinula vrata, a Sara je brzo zahvatila zdjelu snijega s praga. Na tepihu je napravila jednu grudu, pa manju, pa još manju. Snjegović je dobio dva dugmeta za oči i stajao je kao pravi. Teo ga je gledao širom otvorenih usta.
Poslije pola sata snjegović je bio niži. Poslije još malo bio je nagnut. A onda se, PLJUS, pretvorio u lokvu, a dugmad su otplivala. Teo se bacio na leđa, mlatarao nogama i smijao se. Sara se namrštila, pa se i ona nasmijala. Obrisali su lokvu zajedno, s puno krpa.
Sara je sjela na pod i razmišljala. Snjegoviću treba nešto bijelo i nešto što se ne topi. Pogledala je radijator i tri bijele čarape na njemu. „Hej“, rekla je bratu, „treba mi papir. Puno papira.“
Zgužvali su stare novine i napunili čarape, prvo veliku, pa srednju, pa malu. Sara ih je poslagala jednu na drugu i zavezala crvenom vrpcom, kao šalom. Dva dugmeta su postala oči. Snjegović je stajao i nije se topio. Malo se naginjao ulijevo, ali i Teo se naginjao ulijevo, pa je bilo u redu.
Sara ga je stavila na prozorsku dasku, licem prema dvorištu. „Neka pravi snijeg vidi kako se to radi“, rekla je. Teo je klimnuo glavom. I baš tada je vjetar utihnuo i počele su padati pahulje, velike i spore, jedna za drugom. Snjegović od čarapa gledao ih je svojim okruglim očima i nije se nimalo otopio.
Znaš roditelja koji čita djetetu prije spavanja? Pošalji mu ovu priču.
