Cijela priča
Isti tekst kao u knjizi, stranicu po stranicu.
Mia je svake večeri na plaži čekala prvu zvijezdu. Čim se ona upali, upali se i svjetionik na stijeni. Tako je bilo uvijek. Večeras je Mia stavila školjku na uho, a iz nje je more šapnulo „Upomoć!“
Iz pijeska je izašao crveni rak s velikim kliještima. „Ja sam Ćapo“, rekao je ozbiljno. „Žarka, riba koja noću svijetli u svjetioniku, nije se vratila s dna. A brodići se večeras vraćaju kući.“
„Ja u mraku ne vidim, a ti imaš oči“, rekao je Ćapo. „Hoćeš li sa mnom na dno?“ „Školjke vole slušati“, dodao je usput. „Zato ih stavljaš na uho.“ Mia je pogledala tamni svjetionik. „Idem.“
Ćapo je puhnuo i oko glave se stvorio proziran mjehur. „Izdržat će do prve zvijezde“, rekao je. Mia je zakoračila u more i voda se sklopila nad glavom. Mjehurići su išli gore, a Mia dolje.
„Idem pravo“, rekao je Ćapo i otišao postrance, prema stijenama. Mia ga je uhvatila za oklop i okrenula za četvrt kruga. „Sad idi pravo.“ Ćapo je opet otišao postrance… i stigao baš tamo gdje treba.
Onda je došla šuma algi. Duge zelene trake golicale su ruke i noge. Mia se smijala toliko da se mjehur iznutra zamaglio. „Ne diši u mjehur“, rekao je Ćapo. „Diši u stranu.“
Pred pećinom je stajala Napuhanka, okrugla i blijedozelena. „Tko ide?!“ Od straha se napuhala i zatvorila cijeli prolaz. „Pusti nas!“ viknuo je Ćapo. Napuhanka se napuhala još više, velika kao lubenica.
Mia je prišla sasvim blizu. „Ne boj se“, šapnula je. „Mi smo mali i tihi. Nećemo ti ništa učiniti.“ Napuhanka je trepnula i ispuhala se do veličine jabuke. „Stvarno?“ rekla je tiho. „Nitko mi to još nije rekao.“
Dublje je bilo mračno. Svijetlila su samo dva velika oka, pa su krenuli prema njima. Bila je to hobotnica. Zagrlila ih je, a Mia je brojala krakove. Jedan krak, dva kraka, tri… osam! „Dobro došli!“
„Žarka?“ rekla je hobotnica. „Spava u velikoj školjki, tamo gdje je najmračnije.“ Zatim ih je zagrlila za rastanak. Jedan krak, dva kraka… opet osam. Mia je pogledala gore. „Prve zvijezde još nema“, rekao je Ćapo.
Najmračnije mjesto bilo je stvarno mračno. Mia je držala Ćapu za kliješta. „Ja ne vidim ništa“, rekao je Ćapo. „Ja vidim“, rekla je Mia. „Tamo nešto slabo svijetli.“ I krenuli su prema tom sjaju.
Sjaj je dolazio kroz tanku pukotinu velike školjke, zatvorene kao škrinja. Ćapo je pokucao kliještima. KUC, KUC. Ništa. Mia je gurala svom snagom. Školjka se nije pomaknula ni za dlaku.
Onda se Mia sjetila što je Ćapo rekao. Školjke vole slušati. Prislonila je mjehur uz pukotinu. „Želiš li čuti jednu tajnu?“ ŠKRIP. Školjka se otvorila za jedan prst. Slušala je.
Mia je šaputala dalje, o brodićima koji se večeras vraćaju. Školjka se otvarala sve više, a onda se sasvim otvorila. Unutra je, sklupčana na nečemu mekanom, spavala Žarka. Svijetlila je kao lampa pod jastukom.
„Žarka! Probudi se! Prva zvijezda samo što se nije upalila!“ Žarka je skočila i zasvijetlila jače. „Zakasnila sam?!“ „Još nisi“, rekao je Ćapo. „Ali gore je daleko, a ja idem pravo.“ „O, ne“, rekla je Mia.
Krenuli su natrag, ali put je bio dug. Voda iznad njih već je bila tamna, a mjehur oko glave se smanjivao. „Ne možemo brže“, rekao je Ćapo. Onda je Mia pred pećinom ugledala Napuhanku, malu kao jabuka.
Mia je prišla Napuhanki. „Sad se slobodno uplaši!“ „Što?“ „BU!“ Napuhanka se napuhala kao balon, veća nego ikad. Svi su se uhvatili za nju i poletjeli gore, prema svjetlu.
Izronili su iznad valova. Nebo je bilo tamnoplavo, a na njemu se upravo palila prva zvijezda. „Sad!“ viknuo je Ćapo. Žarka je jurnula prema svjetioniku kao zlatna strijela. Mjehur je zadrhtao, ali je izdržao.
Svjetionik je zasvijetlio. Snop je prešao preko mora, pa još jednom. Daleko na vodi pojavili su se brodići i uz svjetlo se vraćali kući. Mia je mahala iz vode, a Ćapo je mahao kliještima.
Na pijesku je mjehur pukao. PUK! Baš u pravi čas. „Rekao sam do prve zvijezde“, nasmijao se Ćapo. „Malo sam zaokružio.“ Iz valova je mahala hobotnica, svim krakovima odjednom. Mia joj je mahnula u odgovor.
„Laku noć“, rekao je Ćapo. „Idem pravo.“ I otišao je postrance preko plaže, sve do svoje rupe kraj stijena. Mia se nasmijala. Ćapo je i postrance stizao točno onamo kamo je htio.
Na ručniku je Mia stavila školjku na uho. More je šaputalo, ali više nije tražilo pomoć. „Laku noć… laku noć.“ Preko pijeska je prešao snop svjetla, pa još jednom. Žarka je bila na svome mjestu.