Cijela priča
Isti tekst kao u knjizi, stranicu po stranicu.
Čim je kiša stala, Neo je izašao sa štapom, jer lokvi treba kanal do slivnika. Voda je krenula. I onda je ispod žlijeba bljesnulo nešto zeleno. To nije bila žaba. Žabe ne svijetle.
Bio je to sat, crn i gladak, bez kazaljki, bez brojeva i bez gumba. Nije imao ni narukvicu, samo dva prazna utora. Neo ga je obrisao o nogavicu. Kroz staklo je prošla tanka zelena linija i nestala.
„Odakle si ti?“ Lokva nije znala. Nije znao ni žlijeb. Neo je pogledao gore, prema krovu, jer sve što kiša spere s krova završi ovdje. „Što si radio na krovu?“ Sat je šutio. Mačka na ogradi gledala je sat. Samo sat.
Na radnom stolu bili su stari miš, kabeli i rastavljena svjetiljka na tresenje. Neo je htio vidjeti zašto svijetli kad je treseš. Pritisnuo je sat, ugrijao ga dlanovima i stavio pod lampu. Nije prošla ni linija.
Sat bez narukvice nije sat, nego kamen. Vezica je klizila, a gumica je pukla. Neo je škarama odrezao traku sa starog ruksaka, provukao je kroz oba utora i zalijepio čičak. Sat je bio na ruci, kao da je ondje oduvijek.
Došla je noć. Sat je bio na ruci, a ruka na jastuku. Cijeli se dan ništa nije dogodilo. „Laku noć, sate“, rekao je Neo i kucnuo dvaput po staklu. Kuc, kuc. Na staklu se upalila zelena točka.
Točka je postala linija, a linija krug. Na staklu je stajala djevojčica od zelenog svjetla, ne veća od olovke. „Bok“, rekla je. „Ti… pričaš?“ šapnuo je Neo. „Čini se da pričam. A ti slušaš. Dobar početak.“
„Ja sam Ajla. To je sve što znam.“ „Odakle si?“ „Pamtim kotrljanje. Dugo. Bilo mi je toplo.“ Pružila je ruku, kako je vidjela da to rade ljudi. Njezina je ruka prošla kroz vrh prsta. „Zanimljivo. To moram naučiti.“
Ajlin je rub zatreperio. „Ja sam… gla… gladna.“ Neo je otrčao u kuhinju i donio sendvič. „Što ću s tim?“ „Jedi.“ „Ja jedem svjetlo. Sendvič nije svjetlo.“ Zagrizla je zrak, za svaki slučaj. Ni to nije pomoglo.
Ujutro je na staklu bila samo zelena točka. Kuc, kuc. Ajla se podigla, bljeđa i sporija nego sinoć. Uz rub stakla svijetlila je jedna crtica. „Koliko?“ „Jedna.“ „Od koliko?“ „Od tri. Nije dosta.“
Za doručkom je sat svijetlio zeleno. S prozora ga je gledala ona mačka od jučer. „U njemu je djevojčica“, rekao je Neo. „Zove se Ajla. Sad spava.“ Mačka je trepnula, kao da to već zna.
Onda je Neo isprobao sunce. Držao je ruku na prozoru dok nije utrnula. Crtica je zadrhtala, narasla do pola druge i opet pala na jednu. „Malo“, rekla je Ajla. „Sunce je malo.“ „Sunce je golemo.“ „Odavde je malo.“
Lampa na stolu nije pomogla. Ventilator nije pomogao, samo joj je razbarušio kosu. Nije pomogla ni baterija zalijepljena na sat. Ajla je govorila sve sporije. „Mislim… da ću… spavati.“ „Nemoj.“ „Ne biram… ja.“
Neo je sjeo i razmišljao, s bradom na šaci, bez ijednog pokreta. Ajla je bila sve bljeđa. „Čudno“, rekla je. „Kad miruješ, meni je hladno.“ „Kako ti može biti hladno?“ „Ne znam. Izmjerila sam. Jest.“
Olovka se otkotrljala sa stola i Neo je skočio za njom. Sat je bljesnuo, a Ajla se uspravila. „Što si napravio?“ „Ništa. Ustao sam.“ „Napravi to opet.“ Sjeo je i opet ustao. Sat je opet bljesnuo.
Na stolu je ležala rastavljena svjetiljka na tresenje. Zašto svijetli kad je treseš? Zato što je treseš! „Ti ne jedeš struju“, rekao je Neo. „Ti jedeš trčanje.“ „Ja ne jedem…“ „Drži se!“ Sjurio se niz stepenice u dvorište.
Neo je potrčao oko dvorišta, mašući rukom kao vjetrenjača. „Jedna crtica!“ Preskočio je lokvu. „Dvije!“ Obišao je šljivu. „Koliko sad?“ Ajla je stajala na satu, sva zelena, sva cijela. „Tri. Puna sam. Možeš stati.“
Na staklu su bile tri crtice. Ajla ih je gledala kao da su njezine, a i jesu. „Puna sam. I ostajem puna dok me nosiš.“ „A ako te skinem?“ „Nemoj me više ostavljati u blatu.“ „Nisam te ja ostavio u blatu.“ „Netko jest.“
S ograde je gledala mačka. „Punim sat“, rekao je Neo, zadihan. Mačka ništa nije pitala. Mačke ne pitaju. Samo je gledala u tri crtice, kao da ih broji.
Sunce je zalazilo i Ajla je prvi put gledala nebo, bez treperenja. „Koliko je to daleko?“ „Ne znam.“ „Ni ja. Ne mogu izmjeriti.“ „Ne mora se mjeriti. Samo se gleda.“ Izašla je prva zvijezda. Ajla ju je samo gledala.
Neo je zijevnuo. „Sad sam ja prazan.“ „Ljudi se pune spavanjem?“ „Valjda.“ „Zanimljivo. To moram naučiti.“ „Ne moraš. Samo se ugasi.“ Ajla se skupila u točku, ovaj put namjerno.
Lampa se ugasila, a sat je svijetlio na ruci. Onda je zelena točka zakucala kao srce, tup, tup. „Čujem nešto“, šapnula je Ajla. „Mislim da nas netko traži.“ „Neka traži do sutra“, zijevnuo je Neo. Vani je opet padala kiša.