Cijela priča
Isti tekst kao u knjizi, stranicu po stranicu.
Mia je svako veče na plaži čekala prvu zvijezdu. Čim se ona upali, upali se i svjetionik na stijeni. Tako je bilo uvijek. Večeras je Mia stavila školjku na uho, a iz nje je more šapnulo „Upomoć!“
Iz pijeska je izašao crveni rak s velikim kliještima. „Ja sam Ćapo“, rekao je ozbiljno. „Žarka, riba koja noću svijetli u svjetioniku, nije se vratila s dna. A brodići se večeras vraćaju kući.“
„Ja u mraku ne vidim, a ti imaš oči“, rekao je Ćapo. „Hoćeš li sa mnom na dno?“ „Školjke vole slušati“, dodao je usput. „Zato ih stavljaš na uho.“ Mia je pogledala tamni svjetionik. „Idem.“
Ćapo je puhnuo i oko glave se stvorio providan mjehur. „Drži do prve zvijezde“, rekao je. Mia je zakoračila u more i voda se sklopila iznad glave. Mjehurići su išli gore, a Mia dolje.
„Idem pravo“, rekao je Ćapo i otišao postrance, prema stijenama. Mia ga je uhvatila za oklop i okrenula za četvrt kruga. „Sad idi pravo.“ Ćapo je opet otišao postrance… i stigao baš gdje treba.
Onda je došla šuma algi. Duge zelene trake su golicale po rukama i po nogama. Mia se smijala toliko da se mjehur iznutra zamaglio. „Ne diši na mjehur“, rekao je Ćapo. „Diši u stranu.“
Pred pećinom je stajala Napuhanka, okrugla i blijedozelena. „Ko ide?!“ Od straha se napuhala i zatvorila cijeli prolaz. „Pusti nas!“ viknuo je Ćapo. Napuhanka se napuhala još više, velika kao lubenica.
Mia je prišla sasvim blizu. „Ne boj se“, šapnula je. „Mi smo mali i tihi. Nećemo ti ništa.“ Napuhanka je trepnula i ispuhala se do veličine jabuke. „Stvarno?“ rekla je tiho. „Niko mi to još nije rekao.“
Dublje je bilo mračno i svijetlila su samo dva velika oka, pa su krenuli prema njima. Bila je to hobotnica. Zagrlila ih je, a Mia je brojala krakove. Jedan krak, dva kraka, tri… osam! „Dobro došli!“
„Žarka?“ rekla je hobotnica. „Spava u velikoj školjci, tamo gdje je najmračnije.“ Pa ih je zagrlila za rastanak. Jedan krak, dva kraka… opet osam. Mia je pogledala gore. „Prva zvijezda još nije“, rekao je Ćapo.
Najmračnije mjesto je bilo stvarno mračno. Mia je držala Ćapovo kliješto. „Ja ne vidim ništa“, rekao je Ćapo. „Ja vidim“, rekla je Mia. „Tamo nešto slabo svijetli.“ I pošli su prema tom sjaju.
Sjaj je dolazio kroz tanku pukotinu velike školjke, zatvorene kao sanduk. Ćapo je zakucao kliještima. KUC, KUC. Ništa. Mia je gurala svom snagom. Školjka se nije pomakla ni za dlaku.
Onda se Mia sjetila šta je Ćapo rekao. Školjke vole slušati. Prislonila je mjehur uz pukotinu. „Hoćeš li da ti ispričam tajnu?“ ŠKRIP. Školjka se otvorila za jedan prst. Slušala je.
Mia je šaputala dalje, o brodićima koji se večeras vraćaju. Školjka se otvarala sve više, pa skroz. Unutra je, sklupčana na mekom, spavala Žarka. Svijetlila je kao lampa pod jastukom.
„Žarka! Probudi se! Prva zvijezda samo što nije!“ Žarka je skočila i zasvijetlila jače. „Zakasnila sam?!“ „Još nisi“, rekao je Ćapo. „Ali gore je daleko, a ja idem pravo.“ „O, ne“, rekla je Mia.
Krenuli su nazad, ali put je bio dug. Voda iznad njih je već bila tamna, a mjehur oko glave se smanjivao. „Ne možemo brže“, rekao je Ćapo. Onda je Mia pred pećinom ugledala Napuhanku, malu kao jabuka.
Mia je prišla Napuhanki. „Sad se slobodno uplaši!“ „Šta?“ „BU!“ Napuhanka se napuhala kao balon, veća nego ikad. Svi su se uhvatili za nju i poletjeli gore, prema svjetlu.
Izronili su iznad valova. Nebo je bilo tamnoplavo, a na njemu se upravo palila prva zvijezda. „Sad!“ viknuo je Ćapo. Žarka je šiknula prema svjetioniku kao zlatna strijela. Mjehur je zadrhtao, ali je izdržao.
Svjetionik je zasvijetlio. Snop je prešao preko mora, pa još jednom. Daleko na vodi su se pojavili brodići i vraćali se kući uz svjetlo. Mia je mahala iz vode, a Ćapo je mahao kliještima.
Na pijesku je mjehur pukao. PUK! Baš u pravi čas. „Rekao sam do prve zvijezde“, nasmijao se Ćapo. „Malo sam zaokružio.“ Iz valova je mahala hobotnica, svim krakovima odjednom. Mia je mahnula nazad.
„Laku noć“, rekao je Ćapo. „Idem pravo.“ I otišao je postrance preko plaže, sve do svoje rupe kraj stijena. Mia se nasmijala. Ćapo je i postrance stizao tačno gdje je htio.
Na peškiru je Mia stavila školjku na uho. More je šaputalo, ali više nije tražilo pomoć. „Laku noć… laku noć.“ Preko pijeska je prešao snop svjetla, pa još jednom. Žarka je bila na svom mjestu.