Cijela priča
Isti tekst kao u knjizi, stranicu po stranicu.
Te noći Dino nikako nije mogao zaspati. Sutra je njegov sedmi rođendan! Ležao je u krevetu i brojao zvijezde iznad krova. Bilo ih je tačno sedam, u krugu, kao svjećice na torti.
A onda je Mjesec kihnuo. APĆIHA! Zapuhao je vjetar i zvijezde su se rasule kao šaka šljokica. Padale su po krovu, po dvorištu i pravo kroz odškrinut prozor.
Tap, tap. Na prozoru je stajala sasvim mala žuta zvijezda. „Ja sam Iskra“, rekla je. „Svako dijete za rođendan dobije sedam zvijezda. One pale svjećice na torti. A sad su se sve razbježale!“
„Moramo ih skupiti prije zore. Kad smo blizu, ja jače svijetlim. I upamti: nijedna zvijezda ne može odoljeti pjesmi.“ „Samo mene ne računaj“, dodala je tiho. „Ja sam premala.“
Dino je obuo papuče i stavio Iskru na dlan. Noću je kuća bila sasvim drugačija. Ormar je izgledao kao planina, a hodnik kao tunel. „Toplo… toplije…“ šaptala je Iskra. „Prva je blizu!“
Ispod kreveta, između igračaka i jedne davno izgubljene čarape, nešto je svijetlilo plavo. Dino se provukao na trbuhu i izvukao plavu zvijezdu. „Jedna!“ „Pssst!“ rekla je Iskra. „Još šest.“
U mračnoj kuhinji, pod bijelom krpom, čekala je rođendanska torta. A u tegli s brašnom, na najvišoj polici, nešto je svijetlilo narandžasto. Dino se popeo na stolicu i propeo na prste.
Dino je gurnuo ruku u teglu. PUF! Oblak brašna poletio je pravo u lice! Zvijezda je iskočila, a Dino je ostao sav bijel, kao mali snjegović. „Dvije!“ zahihotala je Iskra. „Još pet.“
Pred kupatilom Iskra je zasjala još jače. Ljubičasta zvijezda sakrila se u korpu s vešom! Dino je zaronio među peškire i čarape. „Fuj!“ A zvijezda se kikotala. „Tri!“ „Još četiri.“
U dnevnoj sobi, iza jastuka na kauču, treptala je crvena zvijezda. Samo što pod noću škripi kao stari brod.
Dino je krenuo na prstima. ŠKRIP! Ukočio se, a Iskra je zadržala dah. Čuo se samo sat. TIK, TAK. Polako, polako, crvena zvijezda je izašla iza jastuka. „Četiri!“
U korpi s vunom pored fotelje nešto je treptalo zeleno. Zelena zvijezda se baš dobro zapetljala u klupko!
Dino je povukao konac. Zvijezda se zapetljala još više. Povukao je jače. Još gore! Onda je počeo polako motati klupko, krug po krug, dok zvijezda nije sama iskočila. „Pet!“ „Još dvije.“
Iskra je doletjela do prozora i zasjala kao mali fenjer. Šesta zvijezda bila je napolju, na samom vrhu najvišeg drveta u dvorištu. Dino je otvorio prozor. Zvijezda je bila predaleko!
Iz susjednog prozora provirila je jedna pospana glava. Bila je to Mia! „I ja sam vidjela kako padaju zvijezde“, šapnula je. „Kako da je skinemo?“
Dino je pružio metlu kroz prozor, ali je bila prekratka. Mia je bacila papirni avion, ali je promašio. Zvijezda se njihala na grani, a nebo na istoku počelo je blijedjeti.
Onda se Dino sjetio da nijedna zvijezda ne može odoljeti pjesmi! Tiho je zapjevao „Sretan rođendan“, a Mia se pridružila. Ružičasta zvijezda je zaplesala niz grane, pravo na prozor. „Šest!“
Na prozoru je treptalo šest zvijezda, plava, narandžasta, ljubičasta, crvena, zelena i ružičasta. A gdje je sedma? Tražili su je ispod tepiha i u svakoj cipeli, ali je nisu našli. A nebo je postajalo sve svjetlije.
Iskra je postajala sve bljeđa. „Bez sedme zvijezde svjećice neće zasjati“, rekla je tužno. „Žao mi je.“ Dino je spustio glavu. Rođendan bez želje? To nikako ne može biti.
Dino je pogledao šest zvijezda, pa Iskru, pa opet zvijezde. Onda je počeo prstom brojati iz početka. „Jedna, dvije, tri, četiri, pet, šest…“ Prst je stao na Iskri. „…SEDAM!“
„Ja?“ trepnula je Iskra. „Ali ja sam najmanja!“ „Ti si me dovela do svih ostalih“, rekao je Dino. Iskra je zasjala tako jako da je soba postala zlatna. Sedam zvijezda se zavrtjelo i odletjelo pravo na tortu.
Ujutro su se svi okupili oko torte. Svjećice su same zasjale, svaka u svojoj boji. Dino je zažmirio, zamislio želju i puhnuo. Niko nije znao otkud po podu tragovi brašna. A na prozoru je mala žuta zvijezda namignula.